Uvod
Apokalipsa
danas jedan je od dragulja američke
kinematografije. U kinima se pojavio 1979. godine i tada dobio uglavnom
negativne kritike; optužbe da je intelektualno nezreo ili jednostavno
nedorastao kolosalnom zadatku kojeg si je zadao redatelj Francis Frank Coppola.
Film je prošao kroz burno snimanje, debelo premašio budžet, a sam Coppola je
bio pod tolikim pritiskom da je kontemplirao samoubojstvo. Poznata je njegova
izjava: „Moj film nije o Vijetnamu. On
jest Vijetnam. Bili smo u prašumi, bilo nas je previše, imali smo previše
novca, imali smo previše opreme i, malo po malo, sišli smo s uma“[1].
Film danas uživa status kao jedan od 10 najboljih ikada snimljenih.
Premisa filma naizgled je jednostavna.
Kapetan američke vojske Willard (Martin Sheen) dobiva tajnu misiju da ode u
srce džungle u Kambodži i ubije odmetnutog pukovnika Kurtza. Uz još četvoricu
suputnika, Willard, debelo načet od PTSP-a, kreće u lov na pukovnika kojim postupno
postaje opsjednut. Film završava Willardovim ubojstvom Kurtza, te, ovisno o
verziji filma, uništenjem svih domorodaca kojima je Kurtz bio vođa i
´bog-ratnik´ ili tihim odlaskom Willarda u čamcu sa mjesta zločina. Kroz vrijeme
je film dobio niz interpretacija i analiza (između ostalog i zbog dvije
različite verzije filma i njegovog kraja). Većina ih se, iako ne sve,
fokusiraju na zajedničke elemente filma i njegova književnog predloška Srce tame, autora Josepha Conrada.
U ovom radu pozabaviti ću se s dvije
interpretacije koje smatram najboljima koje sam pročitao/pogledao, te pokušati
dodati jednu svoju, ili barem otvoriti dodatnu temu za razmišljanje o filmu.
Jedna pripada profesoru politologije Zoranu Kureliću sa Sveučilišta u Zagrebu.
Kurelić se u svom radu fokusira uglavnom na poveznicu između filma (posebice
verzije u kojoj hram i svi domoroci na kraju filma bivaju uništeni u spektakularnoj
eksploziji) i književnog predloška, povezujući Kurtzovo djelovanje s djelovanjem
Zapada prema Trećem svijetu. Uz pomoć teorijske podloge, Hannah Arendt dokazuje
kako je totalno, radikalno zlo, zbog sukoba civilizacija/kultura, koje je bilo
oslobođeno na kraju filma u vidu sveopćeg uništenja, analogno s totalitarnim
režimima u Europi u 20. stoljeću i kolonijalizmom. „Baš kao što je Kurtz
pronašao mrak vlastite duše, tako je i totalitarizam otkrio tamu Europe“.[2]
Druga analiza je ona Lewisa Bonda, video-esejista i filmskog kritičara. Bond za
razliku od Kurelića ne polazi od analogija pojedinog i društvenog silaska u ludilo
i zlo, već film interpretira kao opis postupnog procesa dehumanizacije koje
Willard i njegovi suputnici doživljavaju u ratu. Fokus je na dva čovjeka koji
su jedini prošla navedeni proces su Willard i Kurtz, koje na kraju neminovno
čeka ista sudbina, konzumiranje 'Srca tame'.
U svom osvrtu, pokušat ću povezati
elemente iz obje interpretacije kako bih dogovorio na pitanje predstavlja li
film proces dehumanizacije i silaska u barbarstvo čovjeka i civilizacije
tijekom rata, ili je pak uvid u mračnu ljudsku prirodu kao takvu.
''Visoko'' i ''nisko''
barbarstvo
Kao
što su tadašnji kritičari primijetili, Coppola je između ostalog htio napraviti
film o američkoj angažiranosti u Vijetnamu, točnije posljedicama koje bijeli
čovjek ostavlja nasiljem nad nebijelcima, kao što je to Conrad napravio u Srcu
Tame. Redateljeva nastojanja nerijetko su bila površno prikazivana: ''Capolla
je imao velike želje... ali se zapetljao u čvor američke samomržnje i krivnje i
ono na što se sveo film bilo je – bijeli čovjek je vrag.''[3] –
glasi jedna od ondašnjih kritika. Profesor Kurelić s FPZG iskupljuje Coppolino
nastojanje (oslanjajući se prvenstveno na verziju u kojoj cijeli kompleks na
kraju filma biva raketiran i uništen, ubijajući sve domoroce) i prikazuje
kompleksu pouku filma o srazu civilizacija; bijele i nebijele, high i low tech
kulture. Koristeći teoriju Hannah Arendt o podrijtlu totalitarizma i
uspoređujući ga paralelno s Conradovim romanom/Cappolinim, Kurelić zaključuje
kako sva tri djela imaju istu strukturu: priča o europskom/američkom/Zapadnom
otkrivanju svoga 'srca tame' koja završava s Auschwitzom i zločinima u Trećem
svijetu.[4]
Sraz dviju kultura, jedne 'visoko civilizirane' i druge (označene kao) 'primitivne'
ili 'barbarske' otkriva njihovu zajedničku crtu – barbarstvo kao takvo. Ono se
krije pod 'civilizacijskim plaštom', a zbog high tech mogućnosti, postaje daleko
moćnije i strašnije od 'domorodačkog'
(plinske komore, napalm, agent orange), no njega ne primjećujemo, jer nam nije
'blisko', ne pokazuje nam se u lice, već u dalekim kampovima ili iz
helikoptera, aviona. To je pravo naličje totalitarizma; konačno zlo kojega
projicira.
Ali, žrtve totalitarizma su i oni koji
ga provode. Europljani u Africi su otkrili ne samo svoju tamu, nego i svoju
slabost, zbog koje su postali čudovišta. U džunglama, oni su imali nadređeni
položaj. Kako piše Kurelić: ''Tama koju su Europljani pronašli u Africi njihova
je vlastita, a oslobodila ju je nesposobnost da se odoli vlastitoj moći''[5]. Ta slabost otkriva se
'van civilizacije', daleko u džungli, gdje je tama (doslovno i figurativno)
najgušća. Dualizam između svijetla i tame sveprisutan je u filmu. Svijetlo je 'civilizacija',
nevinost, a što Willard i suborci idu dalje u prašumu, imaju ga sve manje. A
tama nije samo odsustvo civilizacije, već i unutarnja tama, tama spremna
počiniti zlo. Tama koja prekriva Kurtza kroz svako njegovo pojavljivanje u
sceni. I to je ono što nas zanima. Je li ta tama nastala u džungli ili se tamo
otkrila? Je li dobar čovjek postao čudovište i kako? Ili je čudovište čučalo u
njemu (svima nama...) cijelo vrijeme, a rat i upotreba 'božanske moći' bijelog
čovjeka nad Drugim, samo ga je pomalo otkrilo?
Proces dehumanizacije
ili deciviliziranja?
You Tube je posljednjih godina doživio
pravi mali boom Tubera koji analiziraju umjetnička djela, posebice filmove i
glazbu. Jedan od njih je i Lewis Bond, mladi filmski kritičar i amaterski
redatelj iz Velike Britanije.[6]
Jednu od svojih najdubljih videoanaliza (preko 65min) Bond je posvetio upravo Apokalipsi danas.[7]
Iako postoje poveznice, Bondova interpretacija
drugačija je od Kurelićeve i ne fokusira se na iste motive (naravno, sam film
bavi se brojnim temama i koristi brojne motive i simbole). Bondova interpretacija
je sljedeća: Put Willarda i njegove posade uzvodno uz rijeku (kojeg je prošao i
Kurtz) put je indoktrinacije zla u um čovjeka, kroz (i to je glavna tema filma)
proces dehumanizacije, koji se odvija u 3 faze. Prva faza je ljubav prema ratu
(dio filma s pukovnikom Kilgoreom) i dehumanizacija neprijatelja. Druga faza odvija
se u transportnoj bazi Hau Phat, a označava je gubitak moralnosti i
dehumanizacija nevinih (Vijetnamci stoje iza željezne ograde, dok se Amerikanci
deru na svoje 'showgirls'). Posljednja faza odvija se kod stražarnice marinaca
kod mosta Do Long. Ona označava gubljenje razuma, ludilo (madness) te dehumanizaciju samog pojedinca, njegova uma (pucanje u
ništa, 'tamu', ona je neprijatelj). Samo dva lika u filmu prošla su sva tri
procesa, a da kroz njih nisu 'skrenula' i/ili pobjegla (odala se drogi,
alkoholu, ludilu, smrti, odustanku). To su Kurtz i Willard. Oni su preživjeli
sve faze te imaju sličan pogled na rat, njegovo licemjerje i laži koje im se
serviraju. Obojica su u istoj poziciji, a natječu se (nesvjesno) za ono što
Bond zove ''Srce tame''; utjelovljenje zla i horora. Nositelj srca na kraju
postaje Willard, ubivši Kurtza i naređujući raketiranje njegovog kompleksa,
ubijajući sve domoroce, počinivši krajnji akt zla.[8]
Iako je Bondova interpretacija temeljita
i sjajna, moj pogled na film ponešto je drugačiji. Ono što se događa likovima
uključujući Willardu ne smatram samo dehumanizacijom, već 'deciviliziranjem',
dekulturacijom, ogoljivanjem čovjeka do njegovih najnižih strasti.
''The Beast Within''
Pukovnik Kurtz, kao i Willard, svoj su
vojni rok započeli kao zdravi, časni vojnici. Rat je to promijenio. Oni su
postali bića tame i zla. Dilema koja je zaokupila ovaj rad jest je li ta tama
nastala u ratu ili ju je rat izveo na površinu?
Knjiga
Vojnici: Zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju Sönke Neitzela i Haralda
Welzera iz 2011. godine znanstveno je obrađivala temu odakle zločini Nijemaca u
Drugom svjetskom ratu, na temelju prisluškivanih razgovora vojnika Wehrmachta.
Odgovor koji nam nude jest mračan. Ratni kontekst je taj koji u svakom od nas
može probuditi najgore zvijeri.[9]
Na sličan način ja čitam Apokalipsu danas. Kurtz i Willard prigrlili
su svoje nagone.[10]
Svoju tamnu stranu. Onu koji svi baštinimo. Ali zašto je inače skrivena?
Odgovor je kultura, civilizacija, norme i vrijednosti. To su tanke opne koje
zauzdavaju prirodno čovjekovo stanje, jako blisko onome koje je opisivao T.
Hobbes. No civilizacija u mojoj interpretaciji nije sinonim za 'dobro',
'nevino' ili 'ispravno'. Ne. Civilizacija je svijetlo, ali ne dobrote, nego 'reflektora'
društva. Norme i vrijednosti koje kultura baštini ne poništavaju zlo, no ga
samo sklanjjua, skrivaju i poriču. Civilizacija baštini barbarstvo, a ono se od
njenih 'reflektora' samo skriva, ne može pod njom nestati. I zato izvire kada
'reflektora' nema. U džungli, stranoj zemlji, prema onima Drugima, koji
civilizaciji ne pripadaju, pa ne podliježu njenim pravilima ni pravima.
To se vidi i u današnjim sukobima. Kurelić
citira Žižeka: ''Sukob između arapske i američke civilizacije nije sukob između
barbarstva i poštovanja ljudskog dostojanstva, već sukob između anonimnog i
brutalnog mučenja i mučenja kao medijskog spektakla u kojem tijela žrtava služe
kao anonimna pozadina za 'nedužna američka' lica samih mučitelja koji se
cerekaju''.[11]
Stoga, naša dužnost, kao onih na Zapadu,
stoji prije svega u upornom upiranju 'reflektora' na svoje barbarstvo, kako ne
bismo ispadali licemjerni kada pokušavamo istim spriječiti tuđe, te kako bismo
ga spriječili.
Literatura:
Kurelić,
Zoran. ,,Kiša zmija''. Politička misao:
časopis za politologiju, Vol.49 No.1 (2012): 24-40.
Neitzel,
Sönke, Harald Welzer. Vojnici: Zapisnici
o ratovanju, ubijanju i umiranju. Zagreb: Fraktura, 2014.
Žižek,
Slavoj. O nasilju: šest pogleda sa
strane. Zagreb: Naklada Ljevak, 2008.
Dvodijelna
analiza filma Apocalypse Now Lewisa Bonda:
Snimka
Brandova improviziranog monologa:
https://www.youtube.com/watch?v=_Mt8c67lkMM
(preuzeto 14.09.2016.)
[1]Kurelć, Zoran. ,,Kiša zmija''. Politička
misao: časopis za politologiju, Vol.49 No.1, 2012. str. 27.
[2] Isto, str. 29.
[5] Isto, 30.
[6] YouTube kanal: https://www.youtube.com/channel/UCL5kBJmBUVFLYBDiSiK1VDw
Twitter: https://twitter.com/lewis_criswell
[7] Video analiza: https://www.youtube.com/watch?v=r23wOiCHK5E
[8] https://www.youtube.com/watch?v=LUpAICPkJ8Q
(preuzeto 14.09.2016.)
[9] Sönke Neitzel, Harald Welzer. Vojnici:
Zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju. Zagreb: Fraktura, 2014.
[10] U jednom od improviziranih monologa, Brandon kao Kurtz doslovno daje
to tumačenje: ,, It takes bravery... to look inward, to see that twisted mind
that lies beneath the surface of all humans and to say, Yes, I accept you. I
even love you beouse you're a part of me.'' https://www.youtube.com/watch?v=_Mt8c67lkMM
(2:10) (preuzeto 14.9. 2016.)
[11] Žižek, Slavoj. O nasilju: šest
pogleda sa strane. Zagreb: Naklada Ljevak, 2008. str. 147, iz: Kurelić,
,,Kiša zmija'', 35.
РЕЗ, Број 6, 2018.
